Teme   >    Vjera i društvo   >   
  •  
  • Cijenimo Nježnost
  • Čini se da naš svijet cijeni “snagu”. Želimo “čvrsta” tijela, “snažne“ umove, „čvrstu“ volju, odlučnost „tvrdu kao kamen“, „jaku“ ličnost, „čvrst“ karakter, i tako dalje.
    Pitam se da nismo pomiješali čvrstinu sa snagom koja je potrebna da istinski dajemo i primamo ljubav. Cijenimo nježnost.

    Ja govorim ovdje o srcima, o mekim i blagim srcima, o nježnim dušama. Govorim o nježnosti davanja i primanja ljubavi.

    Svako srce ima zid oko sebe, zid koji čuva i štiti. Svako srce je ograđeni vrt, originalno značenje dženneta (iz perzijskog jezika - Firdevs) je unutrašnja bašta koja je zaštićena zidom. Ipak, pitam se koliko često zid postaje tvrđava koja nas čuva od onih koji žele da dopru do nas, da nas njeguju, vole nas?

    Cijenimo nježnost. Tražimo srce koje nije tvrdo, nego meko.

    Tražimo srce koje nije otvrdnulo kao suha zemlja, nego koje je kao mekano tlo koje je obrađivano stalno i iznova. Potrebno je uložiti trud kako bi se otvorila zemlja, žedna, suha i ispucala. Koliko truda je potrebno uložiti da se otvori srce nakon što je presušilo, zazidano, stavljeno sa strane? Koliko strpljenja mora imati ova ljubav za obrađivanje, zalivanje, otvaranje?

    O, Fettah (Onaj koji sve rješava i otvara), O Otvaraču Srca, omekšaj naša kamena srca. O, Sabur (Strpljivi), O Božanski Izvoru Strpljivosti, učini da ovaj zadatak ljubavi rješavamo s mudrošću, kad za to dođe vrijeme, s nepokolebljivom istrajnošću.

    U mnogim jezicima, riječ za “ljubav” je povezana s riječju za “sjeme”. U arapskom i perzijskom jeziku riječ za ljubav – hub potiče od riječi za sjeme koje je zasađeno u zemlju. Ponekad je sjeme ljubavi zasađeno na tlo srca pogledom, dodirom, riječju. Sjeme ljubavi odmah proklija na tlu srca. Je li to otvrdla i ispucala zemlja, kamenjem pokriveno tlo s koga će sjeme isprati i odnijeti prva voda? Ili je to zemlja koja je pripremljena, obrađena, omekšana, otvarana stalno i opet iznova, spremna prihvatiti sjeme ljubavi koje će bez sumnje doći?

    Da li će  tlo našeg srca prihvatiti sjeme? Hoćemo li poželjeti dobrodošlicu ljubavi?

    Hoće li sjeme proklijati? Hoće li biti njegovano? Hoće li biti hranjeno?

    Da li smo dovoljno jaki da ga se ne plašimo, pustimo ga unutra i poželimo mu dobrodošlicu?

    Da li smo dovoljno spustili naše štitove kako bismo rekli nekome: „Volim te toliko da mi  je stalo do tebe, da ti želim dobrodošlicu, da sam osjetljiv/a i ranjiv/a zbog tebe, da me tvoja ljubav ispunjava svuda gdje sam slomljen/a i tvrdog srca?“

    Kakva tajna leži u sljedećem: ljubav je strpljiva, ljubav je nježna i plemenita, ljubav ima razne oblike, ljubav ne vezuje, ne sputava niti posjeduje – a, ipak, dok ne budemo spremni da budemo ranjivi i osjetljivi, ne možemo primiti ljubav.

    Rizikujući da budemo povrijeđeni dobijamo najveću ljubav. Ovakva vrsta povjerenja je uključena u proces davanja i primanja ljubavi. Neka dođe ljubav do omekšalih srca, kad bude vrijeme za nju, u najljepšim oblicima. Neka bude u obliku koje naše srce prepoznaje i koje mu je potrebno.

    Neuporedivi Rumi u Mesneviji:

    Ali, pazi, da li ikad kamen ozeleni, kad dođe Behar?!
    Stoga, budi zemlja, jer iz zemlje će stotinu raznih cvjetova ponići.
    Godinama si bio kamen.
    Dozovi se jednom! Vrijeme je – budi zemlja!


    Svako od nas se može sjetiti koliko puta smo samo bili kamenog srca. Sjemena ljubavi su dolazila, a zatim bivala isprana i odnesena. Koliko često smo bili s drugima koji su bili srca kamenog?

    Budimo kao zemlja. Budimo kao ova prašina, ova zemlja, ovo tlo, ovo omekšalo tlo, natopljeno suzama ljubavi, sjećanjem na Njega, ljubavlju prijatelja, toplim dahom zaljubljenika. Budimo ovakva zemlja. Ovakva zemlja je bila dostojna primanja Božijeg duha u pre-vječnosti. Bog nije udahnuo Božanski Duh u čvrsti kamen, nego u omekšalu zemlju.

    Kamen ne može primiti božanski Duh. Samo meka zemlja može. Bog je ponudio povjerenje nebesima, čak i planinama, ali oni nisu bili dovoljno snažni i jaki da puste ljubav unutra. Oni su bili uplašeni snagom ove ljubavi. Samo tlo čovječanstva ju je moglo primiti.

    To je natopljeno, obrađeno tlo koje prema nebesima viče: “Zar prašina nisam bio!”

    Slično je Rumi jednom rekao o poslaniku Muhammedu, a.s.: on je najviše je ličio na zemlju od svih poslanika. Pokoran, otvoren za davanje ljubavi, primanje ljubavi. Kakva krasota postoji u viđenju nekoga čije je srce postalo meko, otvoreno, otvoreno za sve što je sveto.

    Postoji ljepota u viđenju kamena koji se preobrazio u natopljenu, rastresitu zemlju, otvorenu za sjemena ljubavi. Dopustite da ljubav pusti korijenje. Ašk olsun, kako bi naši turski prijatelji rekli: Neka bude ljubav.

    Autor: Omid Safi
    Izvor: onbeing.org
    Prevela i prilagodila: Emina Lakić



  •  
  • 30.06.2015
  •  
EDUKACIJSKI CENTAR "NAHLA" TUZLA
Mitra Trifunovića Uče bb, 75000 Tuzla

Tel/Fax: +387 35 205 699
E-mail: info@tuzla.nahla.ba