Teme   >    Vjera i društvo   >   
  •  
  • Ramazan - detoksikacija duše
  • Čišćenjem sebe – fizički od hrane i duhovno od naše vezanosti za sve ono što nas udaljava od Boga - mi stvaramo neophodan prostor za duhovno uzdizanje. Baš kao što ne možete ništa dodati u već punu posudu, duša puna sebe nema mjesta za Boga. Mora se stvoriti praznina.

    Prvi Ramazan počeo je penjanjem čovjeka na stjenovitu planinu i povlačenjem u malu pećinu. Sjedio je tamo sam, tokom mjeseca posta, meditacije, razmišljanja i molitve, kao što je radio i mnogo puta prije. Pokušavao je dokučiti misterije univerzuma, samilosti i spoznaje Boga.
     
    Negdje tokom posljednjih deset dana tog mjeseca, melek Džibril (Gabrijel) – isti melek koji je posjetio Mariju po Evanđeljima – ukazao se ovom čovjeku u njegovoj pećini i razmijenio s njim ono što će promijeniti njegov život, napraviti revolucionarne promjene u njegovom društvu i utjecati na svijet zauvijek. To je, također, bila razmjena koja nam nudi duboke pouke o prirodi našeg fizičkog bića i povezanosti između našeg tijela i božanskog nadahnuća – pouke koje do danas odjekuju kroz svaki Ramazan.

    Kad se melek Džibril prvi put obratio Muhammedu, naredio mu je “Čitaj!”. Muhammed, razumljivo prestravljen od iznenadne pojave natprirodnog bića, odgovorio je da on ne zna kako se čita, niti šta da čita, što je zaista i bila istina. Dok je javno recitiranje poezije bilo veoma popularno i cijenjeno u njegovo vrijeme, nije bilo poznato da je on, nepismen čovjek, ikada smislio i jedan jedini stih u svom životu.

    Nakon njegovog odgovora, Džibril je zagrlio Muhammeda i stisnuo ga tako jako da je Muhammed kasnije govorio da se bojao da će se onesvijestiti od pritiska. 

    Opet je melek Džibril naredio Muhammedu da čita, prestravljeni čovjek je rekao da ne može. Još jednom ga je tako čvrsto zagrlio da on to gotovo nije mogao podnijeti.

    Treći put mu je Džibril rekao da čita, i treći put sve očajniji Muahmmed je tvrdio da je nesposoban za to. Džibril ga je privukao i zagrlio tako jako da je Muhammed osjetio da se guši, i onda je Džibril nastavio recitovati zapanjenom Muhammedu riječi koje će biti prva objava Kur’ana i na taj način ga preobraziti od čovjeka u poslanika.

    Ova interakcija između meleka i ljudskog bića trebala bi biti, na mnogo načina, analogna onome kako muslimani doživljavaju Ramazan.
    Svakog Ramazana odrasli muslimani se suzdržavaju od bilo kakvog jela, pića i spolnih odnosa u toku dana. Ova intenzivna disciplina trebala bi nas približiti Bogu – kontrolišući naše najosnovnije nagonske potrebe i na taj način u potpunosti predani možemo biti u jačoj vezi s božanskom porukom. Autentična predaja kaže da je Allah rekao: “Svako ljudsko djelo pripada njemu (čovjeku), osim posta, koji pripada Meni… Ljudi ostavljaju strast (tjelesnu požudu), jelo i piće radi Mene. Post pripada Meni.”

    Čišćenjem sebe – fizički od hrane i duhovno od naše vezanosti za sve ono što nas udaljava od Boga - mi stvaramo neophodan prostor za duhovno uzdizanje. Baš kao što ne možete ništa dodati u već punu posudu, duša puna sebe nema mjesta za Boga. Mora se stvoriti praznina.

    Muhammed je morao biti obavijen u gotovo neizdržljivi stisak meleka dok nije osjetio kako mu dah napušta tijelo. Bila su mu potrebna prazna pluća kako bi u potpunosti udahnuo sveto nadahnuće (inspiraciju). Nije slučajno da se inspiracija, također, može definisati kao čin udisanja vazduha u pluća (inspirij - udisaj, medicinski). I on je prihvatio i razumio ne samo riječi koje će činiti sveti tekst za muslimane, već i Božiju krajnju namjeru za njegov život od tog momenta – život potpune predanosti.

    Tokom mjeseca Ramazana možemo osjetiti kao da ćemo se slomiti i skrhati, ali ustvari mi praznimo prostor unutra – prostor za ono što nam doista treba. Baš kao što je i Muhammed uradio, možda ćemo željeti da objavimo da smo nesposobni uraditi ono što se zahtijeva od nas. Post može izgledati pretežak, unutrašnji napor preintenzivan.  Možda ćemo se osjećati kao da se borimo za zrak. Ali kao što interakcija u pećini pokazuje, upravo u tim momentima nedostatka vjere u sebe to pražnjenje je najpotrebnije. Kad kažemo: „Bože, ja to ne mogu!”,  pokazujemo da još uvijek skladištimo i gomilamo previše toga u sebe same. Moramo se isprazniti kako bismo napravili mjesta za više božanskog. Istinska predanost i ego ne mogu postojati u istoj posudi.

    Ramazan je bio period prve direktne komunikacije između Allaha i posljednjeg poslanika islama. To je, također, bio i period sumnje u sebe i bolnog pražnjenja sebe. Ali razlog za to – stvaranje duhovnog prostora kako bi se ispunio svetim uputama – svi muslimani trebaju imati na umu tokom trideset dana svog pražnjenja. Ako zaista želimo duhovni rast i uzdizanje, moramo stvoriti prostor za to unutar nas samih.

    Ramazan je prilika da se ispraznite i, kako se obično kaže, ostavite sve iza sebe. Ramazan ima težak i snažan zagrljaj, ali to neizmjerno stezanje, s druge strane, stvara prostor koji je našoj duši očajnički potreban.

    Autorica: Susan Carland

    Prevela i prilagodila: Emina Lakić

    Izvor: abc.net.au


  •  
  • 17.06.2015
  •  
EDUKACIJSKI CENTAR "NAHLA" TUZLA
Mitra Trifunovića Uče bb, 75000 Tuzla

Tel/Fax: +387 35 205 699
E-mail: info@tuzla.nahla.ba