Teme   >    Pozitivna psihologija   >   
  •  
  • Značaj i radost davanja
  • Cijela priroda i sve ono što vidimo oko sebe, uključujući i nas same, samo je forma energije koja je u stalnom protoku. Dakle, iako nama izgleda da postoje čvrste i statične pojave, to je samo zbog naše ljudske ograničenosti i ograničenosti naših čula. Zbog svega toga, mi ne možemo jasno vidjeti kako djeluju nadnaravni zakoni u našem životu i kako uistinu bivaju nagrađeni naši dobri postupci i razmišljanja.

    Kada je u pitanju davanje, koje se ujedno može nazvati i dobročinstvom, ono što osoba koja daje najprije primjećuje jeste osjećaj lahkoće i mira koji nastaju najprije zbog naše svijesti da smo uradili nešto lijepo i pohvalno, i da smo u Božijim očima stekli jedan ljepši i veći status. Međutim, ono što ne primjećujemo, a što je također prisutno, jeste i pokretanje jednog lanca pozitivnih dešavanja u našim životima. Prema tome, kad god udijelimo bilo šta: lijepu riječ, razumijevanje, osmijeh, znanje, odjeću, novac..., i to popratimo iskrenom namjerom i bez ikakvih očekivanja, mi baš u tom momentu odašiljemo iz sebe i jedan kvantum pozitivne energije koja odlazi u cijeli Univerzum. Tada se u nama stvara jedan slobodan energetski prostor što mi na doživljajnom nivou osjećamo kao lahkoću, mir i tiho unutarnje zadovoljstvo. S druge strane, kako je u prirodi sve u kružnom kretanju, tako će se i naša odaslata energija vratiti nama.

    ''Oni koji troše imanja svoja na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno
    iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će onome
    kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.
    ''(El-Bekara, 261)

    Poznavaoci duhovnih tradicija ovu pojavu zovu i zakonom bumeranga: što pošalješ – to ćeš nazad i dobiti. Prema tome, u onaj slobodni prostor koji se u nama pojavio činom davanja, sliva se potom nova i pozitivna energija koja će dalje utjecati i na nas i na naše okruženje. Naime, sa aspekta kvantne fizike, sve je energija i ta energija stalno teče... Da bi ka nama doteklo te životne i pozitivne energije, moramo imati slobodan prostor, tj. moramo prvo dati, ali sa iskrenom namjerom, bez ikakvog skrivenog negodovanja i očekivanja jer lanac pozitivnog protoka i kruženja ne pokreće mehaničko udjeljivanje, nego namjera (energija) koja je u nama. 

    Zakon davanja jedan je od duhovnih zakona koji se tačnije naziva “zakon davanja i primanja”, čime se želi reći da, kad god nekome nešto udijelimo, mi smo ustvari oni koji su najviše na dobitku. Nažalost, ljudi se ponekad zaborave i umisle da u gomilanju i škrtarenju imaju neku dobit. To su samoobmane. Možda će se samo učiniti da mi imamo nešto više ukoliko se zatvorimo za druge ljude, ali sa svakim zatvaranjem, mi zatvaramo i sebe: zatvaramo se za novu, svježu i pozitivnu energiju.

    Ovdje možemo navesti i nekoliko primjera iz prirode koji mogu pomoći da slikovitije shvatimo značaj i ljepotu davanja. Naprimjer, rijeka koja teče i voda koja miruje. Čovjek koji daje nalikuje rijeci koja teče... Voda koja otječe uvijek je čista: jedan dio otječe, ali drugi dio bistre vode od izvora stalno dotječe u korito. Čovjek koji se zagradio za drugi svijet i ne daje ništa od sebe poput je jezera u koje se sliva mnogo kiše i mulja, i ta voda ne otječe, nema mirisa i bistrine. Upravo je takvo stanje čovjeka koji umišlja da će mu škrtost pomoći, tj. njegovo unutrašnje stanje je mutno i tjeskobno, i najžalosnije, taj je samog sebe osudio na odsustvo Božije milosti i pomoći.

    Prilikom iščitavanja ovakvih tekstova koji govore o značaju davanja za naše psihičko, fizičko i socijalno blagostanje, dešava se da zbog neupućenosti, pomanjkanja imana, nedovoljnog prisustva samosvijesti i samokritičnosti, ljudi pomisle: “Ja dajem, ali mi se ne vraća”, ili kažu: “Ja sam dobar prema svima, ali ne vraća mi se tako...” Kako objasniti ovakve pojave? Ljudi uistinu mogu nastojati da budu dobri i uslužni prema drugima, ali njihova namjera nije oslobođena od očekivanja. Naprimjer, dešava se da mi činimo ljudima dobro, nesvjesno očekujući da će nam oni uzvratiti na isti način, ili još gore - očekujemo da će nam uzvratiti na način kako smo to mi tačno zamislili. Kad god nam se desi da se razočaramo u ljude ili ono što zovemo “sudbinom”, tada dobro analizirajmo sebe i osvijetlimo istinu – da smo naše davanje proželi očekivanjem. Samim tim, mi nismo dali, nego smo pokušali “trgovati”. Davanje je uvijek praćeno lahkoćom, mirom i neočekivanjem. Također, ljudi nekada negoduju i kažu: “Ja sam uvijek očekivao samo od Boga, ali...” Odgovor: dragi Bog uvijek, baš uvijek daje, ali mi to ponekad ne vidimo. Kako to ljudi ne vide? Ponovo se vraćamo na spomenuta “očekivanja”. Čovjek nekada nesvjesno gaji nadu i pomisao da će mu Bog spustiti ono što on želi, kao naknadu za dobročinstvo, zaboravljajući da samo On određuje šta je najbolje za nas. Potrebno je vremena da shvatimo kako su naše neostvarene želje bile velika milost i blagodat za nas, te da shvatimo dublji smisao ajeta:

    ''...Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.'' (El-Bekara, 216)

    Veliki broj nas ponekad i ne uviđa da smo zaključani u sopstvenim umovima i prezauzeti nekim svojim “filmovima i scenarijima” života. Veliki islamski filozof Rumi govorio je: “Svijet je tamnica, a mi smo zatočenici. Iskopaj rupu u tamničkom zidu i izađi u slobodu”, gdje tamnica o kojoj Rumi govori jesu naši stari i kruti šabloni razmišljanja koji su previše prožeti strahom od budućnosti i očekivanjima od svijeta. “Iskopati rupu u tamničkom zidu” značilo bi ustvari osvijestiti beznačajnost straha i sopstvenih sitnih ovisnosti o drugima, pouzdati se u milost Boga i doći do spoznaje da već jesmo sretni. Možda je teško pojmiti sve navedeno jer se uvijek u nama javi onaj glasić negodovanja, ali imajmo na umu da svaki otpor i negodovanje dolazi iz onoga ko je sebe zaključao i sasvim se navikao na teret sa kojim živi pa ga i ne primijeti. Primjer: Osoba koja živi godinama u zatvorenoj prostoriji neće ni znati da boravak u njoj ne donosi ništa dobro, neće primijetiti odsustvo svjetla, svježine, niti će osjećati tegobu ambijenta gdje boravi. Takva osoba jako će se uvrijediti ako joj kažemo da bi bilo lijepo ponekad otvoriti prozore. Baš takvo je i negodovanje čovjeka koji u granicama svog zatvorenog uma umišlja kako živi i ima neko znanje o životu.

          Ukoliko želite iskusiti radost otvorenosti i davanja, evo nekoliko praktičnih savjeta:

    Na početku razvijanja navike davanja, nije potrebno da razmišljate o nečemu velikom što biste poklonili drugima. Dovoljno je biti nasmijan i ljubazan prema drugima i već smo mnogo dali. Prisjetite se da je sve energija, pa tako i naše emocije. Udjeljujmo drugima uvijek samo najbolje od sebe. Isto tako, kako je već spomenuto, uvijek se prisjetimo da krug pozitivnog kruženja energije ne pokreće mehaničko udjeljivanje i količina darovanog, nego iskrena i čista namjera (energija) koja je u nama. 

    Budimo dobri sagovornici, imajući u vidu da je najveće davanje u komunikaciji sa drugima: slušanje i razumijevanje. Saslušajmo, izrazimo saosjećanje i empatiju . Suzdržimo se negodovanja, prigovaranja, osuda i predavanja. Najbolji savjetnik je onaj koji umije da čuje, razumije i empatiše. Najljepši način kojim možete obradovati svoga prijatelja jeste da kažete: “Razumijem. Sve će biti uredu. Eto, vidjet ćeš da će to biti uredu.” Imajte na umu da su riječi koje upućujemo drugima poput sjemena - što u ljude siješ, to će iz njih i da izraste. Zato, sadimo ruže!

    •  Osim svakodnevnih susreta i komunikacije, kada imamo priliku uljepšati ili barem olakšati dan drugima uljudnim ponašanjem, pažljivo razmotrimo šta sve imamo u svojoj kući i radnom prostoru. Budimo objektivni i zaključimo koliko je mnogo odjeće u našim ormarima koju nikad i ne obučemo. Često imamo izgovore: “Neka se nađe pri ruci, možda će nekad i zatrebati...” Istina je najčešće da nam mnogo od toga više neće biti potrebno, ali nam je lakše uvjeriti sebe u takve misli i izjave nego priznati sebi da smo se vezali za obične stvari i da smo često u situaciji da ne vidimo kako ne posjedujemo mi njih, nego su one obuzele nas. Uvijek od sebe možemo i trebamo odvojiti višak odjeće, obuće, knjiga, nakita..., i pokloniti nekome. Time dobivamo trostruku satisfakciju: obradovat ćemo nekoga, osjetit ćemo olakšanje i mir u sebi, odstranit ćemo iz sebe vezanost i negativnu energiju koja uvijek prožima sve naše ovisnosti, otvorit ćemo sebe za Božiju milost i nešto novo, što će sigurno ubrzo a spontano da se spusti u naš dom. Kada osjetite ovaj kružni protok iniciran davanjem, tada ćete imati svoju spoznaju o svemu navedenom i znat ćete zašto je u davanju uvijek mir, dobitak i radost.

    Nakon iščitavanja ovakvih savjeta, nemojte olahko prelaziti preko njih. Pokušajte ih primijeniti. Pobijedite glasić u sebi koji se opire i odgađa promjene, otvorite prozore vlastitog uma i uvjerite se sami u radost koju pruža davanje.

    O značaju davanja govore nam najprije Božije Knjige i Poslanici, zatim kvantna fizika, noviji autori i transpersonalni psiholozi. Bez obzira o kojem izvoru informacija govorimo, svi su složni da bilo kakav dobitak treba biti iniciran davanjem. Također, kad god osjetimo da nam nečega nedostaje u životu (ljubavi, mira, razumijevanja, novca...), zapitajmo se: Koliko smo mi istog dali od sebe – drugima? Ne možemo nikada dobiti ono što već nismo dali.

    Autorica: Senada Brčaninović

    Tekst je objavljen u Magazinu za ženu i porodicu ''Bosanska Sumejja'', br. 45 (novembar, 2013.)


  •  
  • 04.06.2015
  •  
EDUKACIJSKI CENTAR "NAHLA" TUZLA
Mitra Trifunovića Uče bb, 75000 Tuzla

Tel/Fax: +387 35 205 699
E-mail: info@tuzla.nahla.ba