Teme   >    Roditeljstvo   >   
  •  
  • Značaj dječije književnosti u odgoju djece
  • Upravo zbog toga što se putem priča za djecu mogu objasniti i prilagoditi uzrastu mnoge pojave u prirodi i društvu, dočarati neobični likovi i tako razvijati mašta, te vježbati pamćenje i mišljenje, dječija književnost je od neprocjenljive vrijednosti i važnosti za odgoj djece.
    Jedan od najučinkovitijih puteva da se dopre do dječije duše, da se probudi dječija mašta, objasne veze među ljudima, steknu osobine ličnosti, bogati vokabular, stječu novi pojmovi i predstave - jeste dječija književnost. Djeca mnogo vole priče, pjesmice, uspavanke, pitalice, zagonetke... To najbolje ilustruju stalne molbe djece da im odrasli pričaju ili čitaju bajke, basne, pripovijetke, pjesme... Jedne te iste po nekoliko puta na dan, dok ih i sama ne usvoje. Zato je važno iskoristiti to dječije interesovanje, onu intrizičnu (unutrašnju) motivaciju i nastojati da dječija književnost nema za cilj samo da zadovolji dječiju potrebu za slušanjem zanimljivih sadržaja, nego da se putem tih sadržaja i odgojno djeluje. Upravo zbog toga što se putem priča za djecu mogu objasniti i prilagoditi uzrastu mnoge pojave u prirodi i društvu, dočarati neobični likovi i tako razvijati mašta, te vježbati pamćenje i mišljenje, dječija književnost je od neprocjenljive vrijednosti i važnosti za odgoj djece.
     
    Kad se javlja interes i potreba kod djece za dječijom književnosti?

    Već od druge, treće godine života djeca pokazuju interes za slikovnice. Roditelji im tada čitaju njihov sadržaj i objašnjavaju šarene ilustracije. Nerijetko izmišljaju nove priče na osnovu slika. Od četvrte do sedme godine života djeca se intenzivno zanimaju za bajke. Taj period neki psiholozi nazivaju doba bajke. «Suština ovog naziva nije u tom što bajka odgovara samo tom dobu, jer deca vole bajke i kasnije. Razlika je u tome što dete u razdoblju između četvrte i sedme godine uglavnom veruje u ono o čemu se u bajci priča. I u školskom razdoblju dete čita bajke, mada više ne veruje u njihovu sadržinu.» (Smiljanić-Čolanović Vera, Toličić Ivan, Dečja psihologija, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, Beograd, 1970. str. 182) Osim bajki, djeca tog uzrasta vole i basne, čak i kada pođu u školu. A nešto kasnije, više se interesuju za realistične priče, odnosno pripovijetke.

    Što je dijete starije, tako se i interesovanje za dječiju prozu uozbiljuje i «sazrijeva» zajedno sa djetetom. Iako djeca u desetoj godini vole da pročitaju dobru bajku ili basnu, to više ne čitaju sa onolikom dozom oduševljenja kao kada su bila mlađa jer znaju da takav svijet ne postoji. Zato su djeci tog uzrasta zanimljivije realistične priče čiji junaci su djeca njihovih godina koja rješavaju različite probleme, strpljivo podnose teškoće i na kraju priče - pobjeđuju. Djeca tada intenzivnije razmišljaju o poenti priče i jače doživljavaju njen sadržaj, upravo zato što im je blizak.
    Šta sve djeca mogu da nauče i usvoje putem dječije proze?

     Dok djeca još nisu počela da govore, ona posredstvom slikovnica usvajaju riječi i vezuju ih za pojmove. Stalnim ponavljanjem, postepeno usvajaju pravilan izgovor riječi. Prvo usvoje da pokažu na određenu ilustraciju kada je roditelji imenuju, a potom i sama izgovaraju riječi kada ih roditelji pitaju šta je naslikano u slikovnici. S obzirom na to da je kod dvogodišnjaka i trogodišnjaka posebno visok plato zaboravljanja, stalnim pričanjem i čitanjem sadržaja slikovnica, djeca zapravo ponavljaju naučene riječi i usvajaju nove. Ovdje je važno istaći da roditelji čim primjete da je dijete savladalo sve pojmove date u slikovnici, trebaju kupiti ili posuditi drugačiju, sa sasvim novim pojmovima. Djeca osim pojmova i njihovog imenovanja, usvajaju i boje, pericipiraju oblike, prostorne odnose, veličine. Kako dijete odrasta, tako se i proširuje dijapazon usvojenih znanja pomoću dječije literature koja je roditeljima u toj razvojnoj dobi djeteta jedno od osnovnih sredstava za podučavanje i razvijanje spoznajne ili kognitivne sfere ličnosti.

    Slušanjem bajki, djeca se uvode u svijet mašte gdje se dešavaju nezamislivi događaji, javljaju neobični likovi i pojave. Pošto djeca u tom razvojnim periodu još uvijek nemaju izgrađenu predstavu o ovom svijetu i realnosti, za njih bajke predstavljaju izvrsno sredstvo za uživljavanje u neobičan, imaginaran svijet. Djeca nerijetko i sama počinju da izmišljaju svoje bajke, likove i sl. Kao što bajke imaju prednosti (razvijanje dječije mašte, imaginacije, poučnost) tako imaju i nedostatke jer prekomjerno uživljavanje djece u irealan svijet moglo bi kasnije imati posljedice u snalaženju u konkretnim životnim situacijama, prihvatanju realnosti, rastrganosti između stvarnog i idealnog (koje se u bajkama uglavnom preferira) i sl. Djevojčice koje čitaju bajke o lijepim princezama, po svaku cijenu žele da se poistovjete sa tim likom.

    Poznato je da bajke uglavnom imaju sretan kraj tako da djeca život doživljavaju kao nešto jednostavno, bez nesporazuma i sukoba, poteškoća i iskušenja. Takve bajke se uglavnom baziraju na priči da siromašni ili nesretni na kraju priče postaju sretni i tako ostaju do kraja života. Princezi iz bajke koja je u životu patila, sa dolaskom princa na bijelom konju, sva životna pitanja bivaju riješena i njih dvoje žive sretno do kraja života!?! Djeci je potrebna mašta, ali im je još potrebnija realnost! Treba im se objasniti da dvoje ljudi u svom zajedničkom životu mogu imati i problema, te djecu naučiti kako da se sa njima nose i rješavaju ih. Dakle zadaća roditelja nije samo da pročitaju djetetu štivo, nego da ga zajedno sa njim prokomentarišu i objasne ga, odnosno preslikaju u realan svijet.

    Putem dječije literature djeca mogu da usvoje i različite oblike ponašanja, manire, kulturne i higijenske navike, ali i da nauče kako da steknu pozitivne osobine ličnosti (požrtvovanost, izdržljivost, strpljenje, hrabrost, istinoljubivost i sl), a zanemare one negativne osobine, ali i emocije (zavist, ljubomora, laž, pohlepa, škrtost i dr.). Razumijevanje i izgrađivanje emocionalne ili afektivne sfere ličnosti djeteta posredstvom dječije književnosti posebno je izraženo u institucionalnom odgojno-obrazovnom procesu, naročito u školi. «Na satovima književnosti na kojima se među ostalim čitaju zanimljive priče, djeca počinju učiti o osjećajima likova. Likovi iz priča su neizbježno sretni, prestrašeni, ljubomorni i tako dalje, i djeca mogu primijetiti i ono zbog čega se ti likovi osjećaju kako se osjećaju, te kako se likovi nose s osjećanjima. Takvo učenje traje kroz cijelo obrazovanje; i kako priče postaju složenije, tako postaje složenije i emocionalno učenje. (...) Književnost je vjerovatno prvi dom emocionalne inteligencije». (Izvor: Salovey P. I Sluyter J. David (1999.), Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija – Pedagoške implikacije, Educa, Zagreb, str. 39, 40 – citat preuzet iz  Slatina Mujo, Od individue do ličnosti, Dom štampe, Zenica, 2005., str. 231)
     
    Moralna načela, odnosno razlikovanje dobra od zla i naklonjenost Dobru, djeca najlakše mogu da nauče kroz dječiju prozu jer se uživljavaju u situaciju, zamišljaju je i tako lakše shvataju, jer je jezik i stil tog štiva prilagođen njihovom uzrastu i intelektualnim sposobnostima. Osim toga, radi se o konkretnim primjerima koje djeca mogu da pojme, za razliku od suhoparnih lekcija, punih apstrakcija, koje im roditelji često dijele.
    Što se djeci više čita, to djeca bogate vokabular, naročito kada i sama počnu da čitaju. Pri razumijevanju sadržaja, umnogome im pomažu učitelji u školi i tada se još intenzivnije nastavlja druženje djece sa dječijom književnosti. Osim što uz prigodno štivo, učenici uvježbavaju čitanje, pravilan izgovor pročitanog i dikciju, kod njih se potiče ljubav prema knjizi koju vrijedno treba razvijati i njegovati. Kada je riječ o roditeljima, oni bi ljubav prema knjizi kod djece mogli razvijati prvenstveno vlastitim primjerom i izgrađenom navikom čitanja, te kupovinom knjiga i formiranjem mini dječije biblioteke. A kada je riječ o nastavnicima, neka nam ovdje kao ilustracija posluži primjer iz prakse. Učenik je razdragan došao kući i rekao roditeljima da će dobiti od učiteljice nagradu ako nauči pjesmicu. Roditelji su se zapitali odakle toliki entuzijazam i volja za učenjem kod djeteta. Pitali su ga koju nagradu mu je učiteljica obećala. Učenik je rekao da će mu, kao nagradu, učiteljica zadati da nauči još jednu pjesmicu! Dakle, nije riječ o nemotiviranosti učenika za učenje, već je riječ o pedagoškom pristupu, i naravno, o izvornoj, ljudskoj prirodi koja teži da uči, saznaje i  razumijeva.

    Čitanjem poučnih priča, djeca postepeno stječu naviku čitanja koja će ih pratiti kroz život i olakšati im dalje školovanje, uče se marljivosti i radinosti. Ako učenik pročita da je jedan od likova priče pomagao starijima  ili nekome spasio život, obilazio bolesnog prijatelja ili pak brinuo se o životinjama i sl., on će i sam biti motivisan za akciju i sličan rad. Na taj način se putem prigodne dječije literature razvija i voljna ili konativna sfera ličnosti čime se zaokružuje potpun odgojni utjecaj ove literature na cjelokupnu ličnost djeteta.

    Priče iz realnog života, bliske uzrastu i sposobnostima djece su štiva koja mogu najviše utjecati i doprinijeti njihovom odgoju i obrazovanju. Naravno, učinak će biti još veći ukoliko odrasli (roditelji ili nastavnik) ukažu mladom čitaocu na pouku i poruku priče ili, još bolje, traže od njega da sam izvede zaključak i nađe paralelan ili pak, sličan primjer, situaciju u svakodnevnom životu.

    U dječiju prozu spada i strip koji na prigodan način i slikom i rječju privlači dječiju pažnju i pojačava vizuelni doživljaj prilikom čitanja. Danas se koriste i audio i video zapisi poučnih bajki i drugih priča za djecu, a sve s ciljem da se djeci što više približe poučni i lijepi sadržaji, koji osim navedenog, razvijaju i osjećaj za lijepo, za doživljaj lijepog, prepoznavanje estetskih vrijednosti i poticanje na eventualno samostalno stvaralaštvo. Jer, evidentno je da učenici koji više čitaju, skloniji su pisanju i vještiji su u tome od onih koji manje čitaju. Osim toga, imaju bogatiji rječnik, ljepše se verbalno izražavaju i ne boje se da svoje misli i osjećanja izraze bilo pismeno, bilo usmeno. I zbog toga je, dakle, važno poticati djecu na čitanje dječije literature, vodeći računa o sadržaju svakog pojedinačnog štiva i dajući im upute, ukoliko budu imali problema sa razumijevanjem pročitanog.

    Djeci svakako ne treba dopustiti da čitaju sve i svašta, pa i ako se to desi, takve sadržaje treba zajednički prokomentarisati i dati vlastiti sud o nekom djelu. Time se kod njih razvija kritičko mišljenje, sposobnost da se zauzme vlastiti stav i da se i iz lošeg sadržaja izvuče određena pouka.
    Dakle, dječija literatura je od neprocjenljivog značaja za odgoj i obrazovanje jer se njom djeluje i na spoznajnu i na emocionalnu i voljnu sferu ličnosti. Ona je u funkciji i intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja i zato joj treba posvetiti dužnu pažnju.

    Autor: Medina Jusić-Sofić


  •  
  • 27.05.2015
  •  
EDUKACIJSKI CENTAR "NAHLA" TUZLA
Mitra Trifunovića Uče bb, 75000 Tuzla

Tel/Fax: +387 35 205 699
E-mail: info@tuzla.nahla.ba